Bezdan, stvara se preda mnom,
još jednom kada me oblaci sakriju,
kada svježina dana odlučuje koliko ću živjeti
Nestanak inspiracije, pobjegla je daleko od mene
i skrila se tamo negdje među ostalim dugama, a ne smijem
za njom, da i ja ne bih postala samo jedna od boja,
zapanjujuća, a nevažna.
Prokletstvo je kad se tvoja ljepota
mora pojavljivati samo za loših dana,
važna samo onima koji vole sivilo vremena,
i prvim mecima Sunca, pucam u tisuću nijansi prije
nego se potpuno izgubim,
u tom besmrtnom bezdanu.
Nije lako, beskonačno oplakivati strastveno i požudno
dan kada se smijemo pokazati,
nestalno pesimistične i uvenule na dodir
malih ruku što posežu za nama.
Slatke i gorke u isto vrijeme,
oku fotografa,
bježimo i srljamo po bezbojnom Nebu
a, gdje je ta čarobna kombinacija vlažnosti dana
i preciznosti Sunca
da kažem još jednom ono što mislim
da uvjerim ljude,samo na čas,
da ima nešto ljepše i kratkotrajnije
od njih samih, da im pokažem tko
je zaista vladar visina,
dok konačno ne prođe i moj trenutak slave i radosti,
i dok ponovo ne postanem ono što ne želim biti.
Još samo jedna nijansa crvene,
tek toliko da znaju
da je crvena ipak više od Boje.
That's the happiest moment.
When it's all done.
When we stop.
When we can stop.